-Piše: Savo Šofranac
Uoči svakog praznika u Crnoj Gori se iznova aktuelizuje priča o nepoštovanju prava radnika na neradne dane u vrijeme državnih i vjerskih praznika. Povodom ovog pitanja se, kao po običaju, pred svaki praznik ponavljaju saopštenja sindikata u kojima se bezuspješno apeluje na nadležne državne organe i inspekcijske službe da rade svoj posao i omoguće radnicima ostvarivanje ovog prava, odnosno da ukoliko „priroda djelatnosti ili tehnologija rada kod poslodavca zahtijevaju neprekidan rad“, izvrše kontrolu isplate uvećanja zarade za rad u vrijeme državnih i vjerskih praznika.
Međutim, svjedoci smo da se u praksi ovo pravo masovno krši, odnosno da su sa izuzetkom državnih institucija i javnog sektora, većina šoping-molova, velikih trgovačkih lanaca i drugih uslužnih objekata u privatnom sektoru u dane praznika otvoreni kao da se radi o bilo kojem drugom radnom danu ili kao da priroda njihove djelatnosti zahtijeva neprekidan rad, što očigledno nije slučaj. Ne samo da se na taj način iskazuje nepoštovanje prema zvaničnim praznicima države već se i svi oni koji su u radnom odnosu kod tih poslodavaca stavljaju u neravnopravan položaj u odnosu na zaposlene za koje je taj dan bio neradan.
Razlog za ovo treba prije svega tražiti u nedorečenosti Zakona o državnim i drugim praznicima, kao i Zakona o svetkovanju vjerskih praznika, kojima je regulisana ovu oblast. Treba istaći da Crna Gora u ovom pogledu predstavlja specifikum, odnosno izuzetak u odnosu na sve države regiona i u odnosu na većinu evropskih država, jer posebnim zakonima uređuje državne i vjerske praznike, što za posljedicu ima njihov različit i neravnopravan pravni status. Tako, na primjer, za najveće hrišćanske praznike Božić i Vaskrs, propisano je da se „svetkuju“ na način da zaposleni može koristiti pravo na plaćeno odsustvo, samo uz prethodni zahtjev poslodavcu, koji se mora uputiti najmanje tri dana prije vjerskog praznika. Ovim se obilježavanje ovih praznika svodi na neobavezno – fakultativno pravo zaposlenog da ih proslavi u krugu svoje porodice i to naravno u slučaju da se isti smije usuditi da se obrati poslodavcu sa zahtjevom za plaćeno odsustvo u „radne dane koji padaju u dane vjerskih praznika“, kako je to zakonom formulisano. Dakle, shodno postojećim zakonskim rješenjima, navedeni vjerski praznici su definisani kao radni dani uz pravo pojedinca na plaćeno odsustvo, koje zavisi od diskrecionog prava i volje poslodavca da udovolji zahtjevu radnika, a ne kao opšti – državni praznik koji se praznuje i obilježavaja na nivou čitave zemlje, kao što je slučaj u svim državama današnje (hrišćanske) Evrope.
Međutim, nije bolja situacija ni u slučaju praznovanja zvaničnih državnih praznika. Sa izuzetkom pojedinih državnih praznika, kada se pojedini „zaslužni“ poslodavci i tajkuni bliski vlasti utrkuju u isticanju državnih simbola i navodnog patrotizma, koji je obično proporcionalan sumi neplaćenog poreza, kvadratima nelegalne gradnje ili broju namještenih tendera, zaposleni u privatnom sektoru nemaju mnogo koristi od zakonske odredbe u kojoj se decidno kaže da su praznični dani neradni. Razlog za ovo je član 5 Zakona o državnim i drugim praznicima, kojim je propisano da privredna društva i drugi oblici obavljanja privredne djelatnosti, mogu raditi u praznične dane ako priroda djelatnosti ili tehnologija rada zahtijevaju neprekidan rad, te da se dozvola za rad u praznične dane izdaje od strane Ministarstva ekonomije, u skladu sa kriterijumima i pravilima koje propiše. Treba istaći da resorno ministarstvo do danas nije postupilo u skladu sa ovom zakonskom obavezom, odnosno da nikada nije donesen podzakonski akt kojim bi bilo precizno definisano koje su to djelatnosti čija priroda i tehnologija rada zahtijevaju neprekidan rad. Uzrok tome je u očiglednoj namjeri vlasti da se dezavuišu prava iz ovog zakona, odnosno da u nedostatku preciznih kriterijuma, pravo radnika na neradne dane za vrijeme državnih praznika ostane samo mrtvo slovo na papiru. Takođe, jasno je da se time omogućava predstavnicima krupnog kapitala iz oblasti trgovine i uslužnih djelatnosti da masovno krše radnička prava. To nije za čuđenje ako se uzme u obzir da su vlasnici ovih preduzeća ili veoma bliski aktuelnoj vlasti, ili su samo pozajmljena imena iza kojih se kriju neki od najviših državnih funkcionera.
Mišljenja sam da je ovakvo stanje u ovoj i u drugim oblastima radničkih prava direktna posljedica modela ekonomskog razvoja, tzv. neoliberalnog kapitalizma koji se primjenjuje u prethodne dvije decenije u našoj zemlji. Dugoročno, to se krajnje negativno odražava i na porodicu kao osnovnu ćeliju svakog društva, posebno na odnose roditelja i djece. Danas je postao opšta pojava neplaćeni prekovremeni rad, rad u dane državnih i vjerskih praznika, kao i kršenje prava na godišnji odmor i drugih prava iz radnog odnosa, čime se pokazuje nemoć države da uredi ovu oblast u skladu sa evropskim standardima, na koje se tako rado poziva.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.